Opšte je poznato da ljudi najlakše i najviše zapamte ono što vide. Tako je jednog lepog dana nekim „malim ljudima“ pružena prilika da odgledaju ono što je trebalo da pročitaju. Neki „veliki ljudi“ su uložili svoj trud, znanje i vreme kako bi za kratko vreme najvernije prikazali ono što je suština samog dela. Konačan ishod – razočaranje i povređivanje ponosa „velikih ljudi“ i transparentnost mržnje, prostakluka i netrpeljivosti „malih ljudi“. Ostaje pitanje – GDE SMO POGREŠILI?
Sećam se priča iz detinjstva svog deke. U njegovo vreme, kako on kaže, znalo se ko je ko. Deca su pokorno stajala pred roditeljima, pogledom uprtim u pod. Roditeljska reč bila je zakon. Nije se znalo za neću i ne mogu. Ustajalo se rano, prvo su stariji obedovali, pa za decu šta ostane. U školi se učilo, profesor se poštovao gotovo jednako kao i roditelji, a svako neprimereno ponašanje bivalo je kažnjavano. I ništa im nije falilo. Posle škole – njiva i stoka. Takva deca odrastala su u odgovorne i samostalne ljude. A onda se desilo nešto. Ne odmah, ali u međuvremenu.
Nekih pedesetak godina kasnije, ne zna se ko je ko. Roditelji i deca su zamenili mesta – sada roditelji pokorno stoje uslišavajući dečja naređenja.
Ima li neko da mu ovo nije poznato: „Kako da mu kažem da nemamo, ljubi ga majka?“, „Molim te, namesti svoj krevet ujutru kad ustaneš. -Neću! Ne smaraj!“. A to što se doručkuje u vreme ručka jer je „dete“ spavalo? Nije otišlo u školu? Nema veze, opravdaće mu tata. Čuvena: „Jedi, sine, mi ćemo ako nešto ostane! Nemoj da mi ostaneš gladan!“, dok se umiljava mama svom mezimčetu.
Za davanje jedinice za neznanje potrebno je mnogo hrabrosti, dobar pancir i nekoliko telohranitelja. Verbalno maltertiranje se nekako i preživi. Naravno, deca ne treba da rade. Zašto da osete muku, kad se tuđ novac mnogo lakše troši? I, naravno, sve to prati i odrastanje. Samo, taj čovek ni ne podseća na čoveka iz vremena mog deke. Ne znam na šta vas podseća. Mene na kanibala gladnog živog ljudskog mesa, vampira žednog sveže krvi i samoživog primitivca koji se ne trudi da razume sebe i svet koji ga okružuje.
Opet pitam – GDE SMO POGREŠILI i GDE I DALJE GREŠIMO? Ko nam vaspitava decu? Zvezde rijaliti programa i starlete? Kako je moguće da dete od petnaest godina nikada ranije nije bilo u pozorištu? Je l’ je ta nestrpljivost i netrpeljivost rezultat onoga što deca vide na televiziji od koje se ne odvajaju, kao da su za nju pupčanom vrpcom vezani? Znaju li ta deca olovku da drže u ruci ili su im prsti zakržljali usred kuckanja po kojekakvim „osetljivim površinama“?
Ne, nije „Antigona“ tragedija. Tragedija je ovo što se dešava u 21. veku, vremenu velikih napredaka – idemo unazad!